Kintsugi: Priča o pukotinama koje sjaje

1. Put do Kintsugija: Ljepota nesavršenosti

Kako sam započela svoje Kintsugi putovanje

Oduvijek je okolina snažno utjecala na mene. Vizualno, auditivno, taktilno. Osjetljiva sam na "lijepo" – ali ta ljepota nije uvijek ono što bi na prvu netko smatrao lijepim. Ljepota meni može biti bilo što što u meni budi harmoniju, sklad, pa čak i nemir ili uzbuđenje.

Keramika mi je uvijek davala predivna iznenađenja – ta njezina nesputanost unutar vlastitih granica, nesavršenost ručnog rada.

Volim vidjeti ruku umjetnika iza predmeta. Divim se majstorima lončarima koji sve rade precizno i savršeno, ali mene privlači ekspresivnost, kreacija, ono neočekivano. Možda zato i toliko volim Wabi-Sabi filozofiju.

Prihvaćanje nesavršenosti

keramička vaza "Škartoc, čeka iscjeljenje

U keramici se pukotine događaju često. Ja ih čak priželjkujem. Za mene su one odraz slobodne volje gline – materijala koji pokušavam oblikovati i "zarobiti" u vremenu, a ona mi odgovara: "Ne budeš." Upravo Kintsugi slavi te pukotine. Slavi svaki lom. Kroz Kintsugi, slomljeni predmet ne samo da dobiva natrag svoju formu, nego postaje još posebniji – zlatan. Njegova vrijednost raste.

No, ako na trenutak izađemo iz svijeta keramike, ta filozofija se lako može preslikati na život. Svaki lom, svaka rana i svako iscjeljenje nose svoju priču. I ljudi, nakon što prođu kroz svoje lomove i zacjeljenja, obično postaju bolji, jači, s novim vrijednostima i pogledima na svijet. Tako i ja gledam svoje radove – oni pričaju priču, nose emociju. Možda nekog uzbude, kao što ja osjećam uzbuđenje dok izrađujem, kreiram i promišljam o njima.

U sljedećem postu podijelit ću svoje iskustvo s praktičnom stranom Kintsugija – kako izgleda proces popravljanja keramike urushi lakom i što sam sve naučila kroz taj spor, ali iscjeljujući postupak.